LJETO PROŠLE GODINE… Nesreća, on, postaje invalid. A ja, voljela sam ga više od svega i sebe. Bili vjereni, trebali se vjenčati za par mjeseci. Moji roditelji i rodbina saznaju da je invalid, i svi, posebno moja mama počinju da mi prigovaraju i “savjetuju” da ga ostavim, napustim, pobjegnem, NAĐEM SEBI ZDRAVOG MOMKA…




ma sve najgore. Šutim… Mjesec dana nakon nesreće ja uzimam 2 kofera i pakujem sve svoje bitne stvari i bježim. Okrenula sam leđa svima i otišla da živim sa mojim voljenim… Došla sam njemu, u kuću da živimo zajedno kako smo i planirali. On nije htjeo bio je slomljen, čak je i on govorio da treba da nađem drugog.





Zbog toga, kako bi me spasio sebe, pokušao je da izvrši samoubojstvo, ali na sreću spriječila sam to zlo. Postepeno polako približavala sam se, bila sam jaka, dok sam se unutra cijepala… Ali ne kajem se. Preživjeli smo to zajedno. I evo moj dragi, moja ljubav je danas malo pomjerila desnu nogu samostalno.
Zar ima veće sreće. Trudimo se da uspijemo najbolje…