Oduvijek sam bila protiv veza i romantike. S muškarcima na distanci. Ali s vremenom ona zatajena čežnja za ljubavlju isplivala je na površinu, poželjela sam osjetiti i ja nešto. Sama sebi rekoh želim voljeti, makar bolilo. Pustim strahove, traume od oca i djetinjstva, otvorim srce. I onda njemu dam šansu. San snova. Od početka je htio nešto ozbiljno, da budem njegova. Tepanje, meki poljupci, topli zagrljaji i riječi.
A sve je to trajalo samo sekundu. Nismo se posvađali, nisu odnosi zahladili, nit je u pitanju neko treći. Morao je otići. Što će u Hrvatskoj zabiti kad ga je Švicarska čekala. Raskid je bio neizbježan. On se više ne vraća, a ja ne mogu s njim. Od zadnjeg sastanka lijem suze i ne dolazim k sebi. Najviše me pati što sam ga upoznala još davno. Tad ga nisam ni primjećivala. Otvorila sam oči u najgorem trenutku. Izjeda me prilika koju nisam vidjela, mrzim sebe jer njega ne mogu. Bio je moja naopako ostvarena želja. Tren ljubavi, a more bola.
0 komentari:
Objavi komentar