Zabavljali smo se od prvog razreda srednje škole… ja siromašna, on još siromašniji, ali u tim
godinama nam to nije predstavljalo problem, voljeli smo se i to je bilo dovoljno da budemo najsretniji na svijetu. Međutim kako smo rasli, sazrijevali shvatili smo da se od ljubavi ne živi. Nakon 5 godina zabavljanja raskinuli smo, plakao je on, plakala sam ja, bol koju nikada neću preboljeti, ali… morali smo tako. Nismo željeli da naša djeca prolaze kroz ono što smo on i ja prolazili. Nedugo nakon toga preko interneta sam upoznala nekog momka iz Australije, dopisivali smo se par mjeseci i on me zaprosio, rekao je da će doći zbog mene, da se vjenčamo kako bih što prije mogla otići kod njega u Australiju.
Pristala sam… došao je, vjenčali smo se iako prema njemu nisam osjećala baš ništa, ali bio je izlaz iz siromaštva i nisam mnogo razmišljala. Nakon nekih 6 mjeseci sam otišla u Australiju i prvi da se šokirala… Momak za kojeg sam se udala je isto kao i ja SIROTINJA, ali tada je bilo kasno. Već 8 godina sam u Australiji, rodila sam već četvero djece i trudna sam sa petim, živimo od socijale i dječijeg doplatka, tačnije za ove standarde preživljavamo. Nisam gladna, nisam žedna, imam krov nad glavom, ali nije to TO zbog čega sam ostavila mog voljenog i nikada prežaljenog momka. On se nikada nije ni ženio, nekada se čujem sa njim preko interneta i po njegovim riječima nikada se neće ni ženiti. Kada bih mogla vratiti vrijeme… nikada ga ne bih ostavila, ali sada je kasno 🙁
0 komentari:
Objavi komentar